Filmska božićna čarolija

Koliko je poznato, prvi božićni film, odnosno film božićne tematike, snimljen je 1898. u Velikoj Britaniji. Bio je to Santa Claus, kratki nijemi igrani film u trajanju od minute i petnaestak sekundi, autora Georgea Alberta Smitha, jednog od pionira i inovatora filmske umjetnosti i kinematografije. Mada njegovo ime i djelo danas nisu poznati kao ono suvremenika mu i imenjaka Georgesa Mélièsa, s kojim je i suraðivao, Smitha se smatra svojevrsnim britanskim parnjakom tomu francuskomu sineastu, s kojim je dijelio sklonost otiskivanju u fikciju i fantastiku te izvedbenim trikovima, novotarijama, znanstveno-tehničkim invencijama i pokusima. No u itekako inventivnom filmskom radu, manjkalo mu je, drži se, Mélièsove umjetničke imaginacije i zanosa.

Kadar iz filma Divan život iz 1946.

Nije poznato koliki je uspjeh Smithov Santa Claus postigao kod onovremene publike, a posrijedi je ostvarenje iznimnih, štoviše začudnih tehničkih dometa za svoje doba kojima je iznesena posve jednostavna crtica o tomu kako Sv. Nikola, odnosno Djed Mraz ili Djed Božićnjak, silazi niz dimnjak i daruje dvoje usnulih mališana koji se po njegovu odlasku – štoviše nestajanju, ostvarenom filmskim trikom – bude i s veseljem pronalaze darove u čarapama. Santa Claus danas je javno dostupan za slobodno gledanje svima zainteresiranima na YouTube kanalu Britanskog filmskog instituta.      

Vrijednosti Božića u filmovima koji nisu primarno božićni

Posegnimo za još jednim pomalo ili podosta zaboravljenim i zanemarenim klasikom nijemoga razdoblja, cjelovečernjom Gomilom (The Crowd, 1928) Kinga Vidora, djelu koje se, uz Zoru (Sunrise, 1927) F. W. Murnaua, gdjekad smatra najvrednijim ostvarenjem američkog zrelog nijemog filma. Pripovijest je to koja suosjećajno, s ljubavlju, razumijevanjem i uz mnogo podrške, ali ne bez mjerice cinizma, govori o običnom čovjeku koji ne ostvaruje američki san, već jedvice ostvaruje egzistenciju u prosperitetnom društvu u kojem je svak’ kovač svoje sreće. Rođen 4. srpnja, na nacionalni praznik Dana neovisnosti, kad njegov otac odmah ponosno i optimistično izjavljuje kako će „svijet čuti za tog mališana“, protagonist John Sims (James Murray) za svoje je nedaće dobrim dijelom i sam kriv, budući da je naprosto prosječan, tek točkica u gomili, nagnut čak više na lijenu negoli na marljivu stranu, međutim snašle su ga i psihički potresle poneke nevoljne, pa i tragične okolnosti koje nije uspio nadići. Zbog pesimistične ugođenosti Gomile čelnik studija Metro-Goldwyn-Meyer Louis B. Meyer od Vidora je zahtijevao da snimi optimističnije inačice svršetka. Na koncu je film prikazivačima nuđen s dvije moguće završnice – izvornom, koja nudi umjerenu, ali nipošto izričitu nadu, i onom koja prikazuje sretnu obitelj okupljenu oko božićne jelke nakon što je John primio obavijest o tomu da je dobio posao u oglašivačkoj agenciji. Prema Vidorovim memoarima, inačica s božićnim svršetkom prikazivana je znatno rjeđe.

Detalj plakata za film Zapravo ljubav iz 2003.

Razmjerno, dakako, zastarjela, no svejedno nemalo maštovita, uzbudljiva, mjestimice osobito ganutljiva, Gomila se diči barem jednim domišljajem što se trajno upisao u povijest kinematografije. Posrijedi su dva kadra u kojima kamera vožnjom uz masivno, gotovo bunkerski čvrsto, geometrijski hladno pročelje visokog nebodera pretapanjem ulazi kroz prozor i u golemoj prostoriji zatječe nepregledan niz (od dvije stotine) uredno poredanih jednakih uredskih stolova za kojima, depersonalizirano, dehumanizirano, kotačići u stroju, pognuto rade jednaki činovnici, među kojima je i John Sims, br. 137, kako piše na pločici na njegovu stolu.

Rečeno rješenje u raznim je čitanjima poslije preuzeo ne jedan filmaš, među njima i velikani poput Ernsta Lubitscha, Yasujira Ozua i Orsona Wellesa. Najpoznatija posveta ona je Billyja Wildera u  remek-djelu Apartman (The Apartment, 1960), također ostvarenju o beznačajnom činovniku u New York Cityju i poslovnoj nemilosrdnosti goleme tvrtke te naličju proklamiranog ideala američkog sna, mogućnosti uspjeha navodno na raspolaganju svakomu tko ga želi. Razmjerno slično Gomili, i Apartman skladno sljubljuje humanizam s cinizmom, ali pripovjedno je usmjereniji na ljubavnu romansu, na određenu i jedinstvenu priču o određenom čovjeku, odnosno njih dvoje, činovniku C. C. Baxteru (Jack Lemmon) i operaterki dizala Fran Kubelik (Shirley Maclaine). I ta se priča, doduše, može usvojiti kao šira metafora, no u Gomili je John Sims znatno izričitije bio simbol mnogih negoli jedan koji može biti mnogi. 

Iako se Apartman općenito ne doživljava božićnim filmom, najveći dio dramski ključnih, najsnažnijih prizora odvija se upravo na Badnjak i Božić i oni trajanjem zauzimaju oko polovice filma. Božićni duh zajedništva, ljubavi, razumijevanja, plemenitosti, opraštanja, odricanja, žrtvovanja i nagrađivanja  dobrote čvrsto je utkan u cjelinu, no Wilder i suscenarist mu I. A. L. Diamond te vrijednosti – kao ni božićne jelke, urese i nasmijana lica – ne ističu u prvom planu, već ih zakrivaju oštroumnim kalamburima jetkih ironičnih i satiričnih duhovitosti.

Dva klasika iz dvaju stoljeća

Također klasik zlatnog doba Hollywooda, Divan život (It’s a Wonderful Life, 1946) Franka Capre, jedan od najpopularnijih božićnih filmova, prigodom premijernog prikazivanja nije naišao na oduševljenje. Komercijalno je podbacio, a premda je nominiran za pet Oscara, nemali broj kritičara predbacivao mu je pretjeranu sentimentalnost, a poneki su čak smatrali da se blagonaklono odnosi prema temi samoubojstva. Filmaš Frank Capra, najpoznatiji po filmovima vjere u ljudsku dobrotu, ovdje je, uistinu poprilično sentimentalno, ali istovremeno vrlo duhovito i srčano, opisao kako su život i djelo dobrodušnog i velikodušnog Georgea Baileyja (James Stewart), vlasnika skromne, ali uspješne tvrtke „Zgrada i zajam“ u mjestašcu Bedford Falls, oplemenili malenu sredinu koju bi inače uništio bezdušni kapitalizam, otjelovljen u liku mrzovoljnog bankara Pottera (Lionel Barrymore). U Divnom životu u ovozemaljski život s neba doslovno silazi anđeo čuvar kako bi Georgea izbavio iz očaja i tako napokon zavrijedio krila.

Božićnih filmova snimljeno je na tisuće, od toga deseci izvrsnih koji nadilaze prvotnu namjenu prigodnog božićnog razgaljivanja i komercijalnog utrživanja, a ovom prigodom izdvojimo jedan koji je status klasika božićnog filma stekao u 21. st. Zapravo ljubav (Love Actually, 2003), vrlo umješan debitanski redateljski rad tada već itekako afirmiranog britanskog scenarista Richarda Curtisa, domišljato je premrežio oko tucet romantičnih i prijateljskih zgoda, sve u poprilično lepršavom humornom tonu, no ne bez ozbiljnijih uvida, te uz pomoć plejade poznatih glumaca (Hugh Grant, Emma Thompson, Alan Rickman, Colin Firth, Liam Neeson…) ostvario izvanredan uspjeh – komercijalni nedvojbeno, a zacijelo i onaj (privremenog) uvjeravanja gledatelja u to da se onima koji otvore srce u adventsko-božićnom razdoblju kao nekim čudom ostvaruju najželjenije želje.